Povijest kluba

POVIJEST KANU KLUBA KONČAR
(od osnutka Kluba do današnjih dana)

Skupni-snimak-na-terasi-Kanu-kluba-s-lijeva-na-desno

“Pedeset nam je godina tek a još smo mladi!!!” refren je priče 50 godina Kanu Kluba Končar.To je priča o nastajanju, žilavoj borbi za opstanak, posustajanju i opet novim poletima.

Priča je započeta sada već davne 1951. godine i nastavlja se i u današnjim danima. U njoj su sudjelovale brojne generacije mladih i starih članova Kluba.To je priča o zagrebačkom Klubaštvu i nastavku svijetlih tradicija kajakaškog i kanuističkog športa u Hrvatskoj gdje je Kanu Klub “Končar” izborio nezaobilazno mjesto.

Ovaj tekst je amatersko nastojanje da se trajno zabilježe događaji i osobe koje su učestvovale u pedesetogodišnjoj povijesti Kluba. Osnivanje kluba 1951. godine nastaje u poletu sindikalnih aktivnosti, nakon završetka Drugog svjetskog rata, koji je ostavio katastrofalne posljedice na sve ljudske djelatnosti, pa tako i na kajakaški šport.

To je doba velikog materijalnog siromaštva, ali i doba novog buđenja i želje za boljim životom. U tim nastojanjima okupljaju se ljudi skloni raznovrsnim športovima na vodi. Materijalna osnova je slaba, postoje tek neki ostaci športske opreme i rekvizita, a nedostaje i športskih prostora. Jedina osnova je veliki entuzijazam i želja za športskim djelovanjem i druženjem. U tim nastojanjima ističu se pojedinci s različitim inicijativama, a veliku pomoć pružaju i radne organizacije u kojima postoji organizirana sindikalna aktivnost. U takvom okruženju u tvornici “Rade Končar, na Fallerovom šetalištu u Zagrebu, nastala je ideja za osnutak Kanu Kluba Končar, koju je uspješno ostvario inženjer Milan Baletin 1951. godine.

Pomoć i potporu u prvim koracima Klub nalazi u tvornici “Končar, te u okviru djelovanja Hrvatskog brodarskog saveza, kao i športaša iz jedinog preostalog zagrebačkog Kajak Kluba Vir, koji je u to vrijeme bio jedini športski i kadrovski organiziran kajakaški Klub. Početak djelovanja Kanu Kluba Končar bila je čista rekreacija sa športskim akcijama lokalnog karaktera.

Sastav članstva bio je raznolik, pretežno odrasli bez športskih ambicija dok su mladi bili u manjini i najčešće su to djeca odraslih članova. No, brojno stanje se postupno povećavalo; pojavljuje se i sve veći broj mladih sa izraženijim športskim ambicijama.

1954. godine Klub se seli u napušteni bunker iz Drugog svjetskog rata, smješten na lijevoj obali Save uz sam željeznički most.

Članovi Kluba radnim akcijama, uz financijsku pomoć sindikata, doveli su objekt u funkciju: probijanjem vrata i prozora, te nužnim građevinskim zahvatima. Klub počinje živjeti na Savi, a to je bio veliki preokret i poticaj za življu kanuističko-kajakašku djelatnost i uopće za popularizaciju tog športa.

U to vrijeme u Klubu postoje tri sklopiva kajaka i jedan drveni kanu.

Mladi članovi Kluba počinju sa gradnom prva dva komada drvenoih kanua, u garažama kod tvornice R. Končar te ih na leđima donose u bunker. Gradnu prvog drvenog kanua u bunkeru počela je u proljeće 1956. godine a započetu gradnju klub je dobio na poklon od Dalibora Hlavačeka, u to vrijeme istaknutog i uspješnog međunarodnog kajakaša.

Iako je gradnja potrajala čitavo proljeće 1956. godine, čamac je u ljeto bio na vodi i već sudjelovao u prvoj ekspediciji na ruti oko otoka Krka.

Važan segment djelovanja Kluba je samogradnja čamaca, pretežno drvenih kanua. Postupno se usvaja i izrada kanu i kajak vesala, a izrađuju se i prvi sklopivi kajaci s oblogom od skaja.

Revoluciju izaziva pojava prvih čamaca od poliestera. Kanu Klub Končar bio je inicijator nabave poliesterskog materijala od kojeg, u suradnji s članovima Kajak Kluba Vir, nastaje prvi poliester čamac u Zagrebu. To je glasoviti prvijenac GEZA, slalom čamac po češkom modelu, čiji je kalup nabavljen od Slovenaca. U sve brojnijoj samogradnji slijedi niz drugih modela, “Bone spust i glasovita “Funa slalom. Paralelno ojačava i športski sastav. Kanu Klub Končar u to doba već na lokalnoj razini postavlja po četiri posade kanua dvosjeda (C-2), a uz sve veći broj kajaka (K-1) pojavljuju se i prvi kanui jednosjedi (C-1).

Sve veće rekreativne aktivnosti obuhvaćaju prve vožnje Save Dolinke i Save Bohinjke, ekspediciju oko otoka Krka, prvomajske vožnje Savom od Jesenica do Zagreba (po četiri dana), brojne izlete Savom od Brestanice do Zagreba, ekspedicije na Taru, Drinu i Lim, te prvi izlazak na vode u Austriji – rijeke Moell i Svjetsko prvenstvo 1964. godine na rijeci Lieser.

Postupno se razvija i jača športska natjecateljska aktivnost. “Končarevci” već redovito nastupaju na lokalnim natjecanjima; kajakaški maraton Brežice-Zagreb je sve brojniji. Pojavljuju se i prvi natjecatelji na prvenstvu države na Savi Dolinki i slalom stazi Tacen kod Ljubljane gdje uspješno sudjeluje i prvi C-2 s posadom Pongračić-Tepeš. Prvi značajniji međunarodni rezultat je prvo mjesto posade C-2 Ban-Smitka na natjecanju na maratonu Taro 1967. godine. Prijelomni i kritični momenti u razvoju Kluba nastupaju nakon 1964. godine i nakon velike poplave u Zagrebu.

1966. godine u inozemstvo je emigrirao dio mlađih članova Kluba. Odlukom gradske uprave klupski dom u bunkeru na Savi, određen je za rušenje. Nastojanja uprave Kluba da se to spriječi ili odgodi nisu imale rezultata. Ipak, uspijeva se ishoditi načelna suglasnost da se Klub smjesti na području Jaruna, odnosno budućeg rekreacijskog centra Jarun koji u to doba postoji samo na papiru. Bunker se 1967. godine ruši, a imovina Kluba seli se u napuštenu baraku za poplavljene na Selskoj cesti. Tek upornim zalaganjem Ladislava Hudobreznika Klub se 1968. godine seli na lokaciju na Jarunu gdje bez prilazne ceste i daleko od komunikacija jedva preživljava.

Nakon velike krize Klub ipak počinje djelovati, članstvo se povećava, izgrađen je i poboljšan pristup klubu. Klub opet organizira brojna društvena događanja na Jarunu: višeboj, maraton te natjecanja u spustu i slalomu. Slijedi razvoj športske sekcije i niz vrijednih natjecateljskih rezultata.

Veliku zaslugu u tome imao je inženjer Dubravko Mataković koji je 1967. godine došao iz Kajak Kluba Vir. Pod njegovim utjecajem izgrađuje se sve jača i uspješnija športska momčad. Značajno povećanje kvalitete postiglo se natjecanjima na rijeci Kupi koja su se u početku odvijala na stazi od Osilnice do Broda na Kupi da bi se skraćivanjem spust staze kasnije odvijala samo na području Osilnice u Sloveniji.

Grade se brojni natjecateljski čamci i sudjeluje se na mnogim natjecanjima u domovini i inozemstvu. Iako se “Končarevci” natječu u skoro svim disciplinama, postupno se izdvojila disciplina C-1 spust. Prvi značajniji svjetski uspjeh je svjetsko juniorsko, a zatim i seniorsko zlato Tomislava Crnkovića.

Orijentiranje Kluba samo na disciplinu C-1 spust imalo je i negativne posljedice jer brojni daroviti športaši koji su se natjecali u drugim disciplinama prestaju se natjecati ili odlaze u druge Klubove.

Iz Kluba odlazi i perspektivni Danko Herceg koji ubrzo u disciplini C-1 slalom osvaja svjetsko juniorsko zlato ali kao član Kajak Kluba Slavija. Tomislav Crnković nakon osvajanja svjetskog juniorskog i seniorskog zlata u disciplini C-1 spust, ubrzo odlazi iz kluba u Sloveniju, a u klubu nastupa anarhija. Športski dio kluba je spao na jednog seniorskog i dva juniorska natjecatelja, a u klubu se okupljaju problematični “tipovi”. Objekt propada, a uprava Jaruna zahtjeva hitno iseljenje i rušenje barake.

Uslijed favoriziranja natjecateljskog dijela kluba, a zanemarivanje ostalih članova, dolazi do raslojavanja. klub napuštaju i rekreativci i javlja se sve veći antagonizam prema upravi i športašima. Kriza se sve više produbljuje i na djelu je negativna selekcija unutar kluba. Usprkos postignutom športskom uspjehu, Tomislava Crnkovića, klub tone dalje.

1986. godine rekreativnci organiziraju veliki desetodnevni izlet u Italiju i voze međunarodnu regatu po rijeci “Tiber od Citta di Castello pa do vječnog grada Rima. Ta akcija bila je zametak ponovnog okupljanja rekrativaca koji ubrzo solidno opremljeni i ekipirani sve češće izlaze na domaće i inozemne rijeke. Soča, Koritnica, Savinja, Sava Dolinka i Bohinjka u Sloveniji, Drina, Tara i Una u Bosni i Hercegovini, te Zrmanja, Krka, Mrežnica, Kupa i Dobra u Hrvatskoj. Neki idu i dalje, Zambezi u Africi, Stikini u Kanadi.

1987. godine u Zagrebu je organizirana Univerzijada koja je bila velika prilika i za Kanu Klub “Končar. Počela je izgradnja Športskog centra “Jarun, a ujedno i izgradnja buduće nove zgrade Kanu Kluba Končar. Velika zasluga za to pripada članu Kluba, Ladislavu (Janezu) Hudobrezniku kao i koncernu Končar koji je pomogao financiranje Univerzijade i izgradnju novog objekta za Kanu Klub Končar. Uskoro u neposrednoj blizini stare barake niče skelet buduće zgrade s preko 500 m2 površine.

Klub se raduje svijetloj budućnosti, ali ubrzo slijedi gorko razočaranje. Univerzijada je prošla, a objekt se nije završio niti priveo svrsi. Slijede godine mukotrpnih nastojanja i sve većeg malodušja, a akcija izgradnje doživljava totalni kolaps u birokratskim preprekama i zamkama. Zbog nedostatnih financijskih sredstava klub nije bio u mogućnosti platiti građevinsku dozvolu, iako su za istu bili ishođeni svi potrebni dokumenti. Objekt bez priključaka za struju, vodu i kanalizaciju, služi tek za skladištenje čamaca i opreme pa neupotrebljavan polagano propada izložen vandalizmu.

1988. godine u Klubu dolazi do podjele. Športaši sele u garderobu u “Domu Športaša jer tamo imaju osnovni komfor, a u staroj i sve više zapuštenoj i oronuloj baraci, povremeno se sastaje uprava održavajući maratonske sastanke, s još većim zapisnicima čiji se zaključci ne sprovode u djelo.

1990. godine odžano je Svjetsko prvenstvo na Soči. Tomislav Crnković osvaja svjetsko zlato. U klubu se očekuju priznanja i nagrade, ali ne događa se ništa. Crnković odlazi iz kluba u Sloveniju. U čitavoj Hrvatskoj se događaju velike političke promjene. Rat je pred vratima.

1991. godine članovi kluba odlaze na bojište kao dobrovoljci sportske čete ili samostalno u razne jedinice HV. U klubu na Savi sa zebnjom osluškujemo tutanj topova s pokupskog bojišta.

1992., 1993., 1994 godine u tjeku je Domovinski rat. Djelatnost kluba skoro u potpunosti zamire. Inicijative da se nešto pokrene i promijeni ostaju samo želje.

1994. godine u proljeće, 17 članova kluba potpisom zahtijeva izvanrednu skupštinu na kojoj se predložilo smijenu postojeće uprave i proglašenje izvanrednog stanja. Vođenje kluba je trebao preuzeti krizni odbor od 23 člana.

Prijedlog ne prolazi u potpunosti. Ostaje izvanredno stanje i nova uprava koja preuzima zadatak da klub izvuče iz gliba. Zadatak i cilj nove uprave je spasiti klub od raspada, izgraditi novi klupski dom i obnoviti športsku i rekreacijsku sekciju.

Već na samom početku javlja se oportunizam pojedinaca i katastrofične prognoze. No zaključak razumnih članova kluba glasi: “Gore ne može biti”, tj. treba pokušati!

1994. godina ostat će zapamćena u povijesti kluba kao prijelomna za čitavu dotadašnju povijest iz više razloga. Upravu kluba preuzeli su iskusni članovi ponikli u klubu i duboko srođeni s klupskim problemima.

Vlastitim akcijama počinju izgradnju klupskog prostora. Paralelno se ulažu veliki napori za podizanje športskog elana i morala, te poboljšanje međuljudskih odnosa. Iako je sve to u početku izgledalo kao velika utopija, svi ti napori počinju davati rezultate. Do jeseni članovi kluba sami su već ozidali pregradne zidove, izveli instalacije vode i kanalizacije, te betonske radove na podovima.

Slijedi proboj birokratske blokade. Promatračima sa strane postalo je jasno da će kanuisti sami izgraditi klub, što su razne birokratske strukture, u do tada proteklih osam godina, uspješno izbjegavale. Veliku pomoć u akcijama u Gradskom poglavarstvu kao i u poduzeću “Jarunu” pružio je tajnik Zagrebačkog kajakaškog saveza, Dražen Veselko. Nakon što je ishođen i obavljen razgovor u Gradskoj upravi dolazi do preokreta. Grad odobrava dovršenje i financiranje izgradnje kluba i radovi započinju već u siječnju 1995. godine, a 19. svibnja 1995. Klub slavi otvorenje i useljenje u novi dom.

Stara baraka se ruši. Slijedi niz radova na unutarnjem uređenju i organizaciji kluba. 1996. godine počinju i radovi na uređenju vanjskog okoliša s prilaznom cestom i parkiralištem. Članovi kluba sami dograđuju garaže za klupska vozila, te proširuju spremišta za čamce.

1999. godine Grad investira u radove na dogradnji prostora u potkrovlju i obnovu instalacije centralnog grijanja, te gradnju pristupnog stubišta do vode. Klub je konačno tehnički i organizacijski dovršen i strukturiran.

U toku Vojnih igara 1999. godine Klub dograđuje spremište za mirnovodaške čamce, te nakon igara stvara uvjete za razvoj kajakaštva na mirnim vodama.

U Klubu se organizira i prva muška raft posada, a ubrzo nakon toga i prva ženska raft posada. Obje posade izlaze na međunarodna natjecanja i postižu prve značajne rezultate.

2000. godine Klub se dalje angažira u organizaciji i izvedbi radova na Kajakaškom centru na rijeci Dobri, koji je vlastitom inicijativom i u suradnji s klubašima iz Kajak Kluba Zagreb započeo graditi 1999. godine.

Na Dobri se već drugu godinu organiziraju uspješna natjecanja i državno prvenstvo. Klub izgrađuje kajakaški kamp pokraj klupskog objekta, te u suradnji sa zagrebačkom Zajednicom tehničke kulture sprovodi uspješnu organizaciju prvog okupljanja mladih u Ljetnom kampu Jarun 2000. Kamp ugošćuje i prve inozemne kajakaše koji dolaze na natjecanja na Jarun.

Božidar Pažur

Leave a Reply